Prvi nama poznati oblici gnosticizma nastali su na području
Bliskog Istoka, pretpostavlja se, dva do tri stoljeća prije
Nove Ere u malim zajednicama posvećenika - mistika koji su
pokušavali doći do najviših spoznaja putem srca - predanosti
najvišem, božanskoj ljubavi. U ta doba taj pristup je bio
potpuno suprotan dominantnoj židovskoj tezi poslušnosti zbog
straha od božje kazne. Jedni od danas rijetkih sačuvanih materijala
koji govore o tadašnjem gnosticizmu su Qumranski svitci -
"Svitci s Mrtvog mora" nastali negdje oko 200 -
250 godina prije Nove Ere. S vremenom gnosticizam se razvijao
i širio te su se namnožile mnogobrojne Gnostičke zajednice
po cijelom području Bliskog Istoka i antičkog svijeta. Prema
legendi, jedan od autoriteta i vođa jedne skupine je bila
osoba koju danas zovemo "Isus Krist" što mu je bila
neka vrsta magičkog imena i oznaka duhovnog postignuća. Predaje
i legende su dovele do stvaranja posebnih priča o njegovom
životu i djelovanju, te učenja koje su naknadno dovele do
stvaranja posebnog oblika gnosticizma budućeg kršćanstva.
Takve gnostičke zajednice razvijale su svoje sisteme poduke
i prepoznatljive tekstove - Evanđelja, posebno nadahnute tekstove
prepune dubljim značenjima koji su gnosticima služili kao
poticaj i nadahnuće u njihovom duhovnom Radu. Neki fragmenti
tih spisa postoje i danas poznati pod imenom Apokrifni spisi.
Razvoj takvih zajednica politički nije odgovarao Rimskom
carstvu kojem je time propadao jedan od osnovnih stupova
vlasti - državna religija, te su pokušali progonima likvidirati
opasnost. S vremenom se to pokazalo nemoguće te je na red
došla stara Rimska doktrina - koga ne možeš pobijediti,
pridruži mu se. Tako je izabrana jedna manja i neuglednija
zajednica čiji su poglavari bili spremni prihvatiti sve
što se tražilo od njih u zamjenu za političku vlast. Tako
stvorena državna religija koja je odbacila svoje izvore
i temeljne ciljeve - težnju za spoznajom boga, zabranjuje
bilo kakav oblik rada na samoostvarenju te počinje progon
svih ostalih gnostičkih crkvi, i ostalih religijskih zajednica
koji traje do danas. Vremenom Rimsko Carstvo ipak neumitno
propada te kao jedini njegov ostatak ostaje njegova državna
religijska organizacija - Kršćanska Crkva.
Tokom nemilosrdnih progona idućih tisuću i po godina gnosticizam
kao i sve ostale škole i učenja na većem dijelu Evrope odlaze
u strogu tajnost. Zbog opasnosti glavnina tih učenja nije
nikad izašla u javnost tako da danas iz tih vremena imamo
samo fragmente nekih učenja iz npr. Katarskih, Bogumilskih
i drugih manjih zajednica i to uglavnom iskrivljenih od
strane njihovih neprijatelja. Pretpostavlja se da mnogi
spisi iz tih vremena postoje i danas ali su dobro čuvani
i skriveni od javnosti u raznim bibliotekama Katoličke Crkve
koja bi navodno prilikom uništavanja tih spisa obavezno
sačuvala barem jedan primjerak u svojim tajnim arhivama.
Slabljenjem moći kršćanskih organizacija stvorili su se
uvjeti za slobodniji rad i poduku tako da u prethodna dva
stoljeća dolazi do ponovnog buđenja i razvoja gnosticizma
naročito u Francuskoj gdje se 1890 godine pokreče Gnostička
Crkva od strane Julesa Dionela. Idućih nekoliko godina bilo
je ispunjeno antipropagandom i mnogim ponekad i komičnim
događanjima u gnostičkoj javnosti vezanih za razvoj i prihvaćanje
gnosticizma u javnosti , ali se razne novostvorene gnostičke
crkve razvijaju i granaju u razne međusobno nezavisne Crkve
sa svojim podukama. Godine 1908 Theodor Reuss - vođa Reda
O.T.O. prima posvećenje u biskupa od velikog autoriteta
i posvećenika Gerarda Encaussea te započinje uvođenje Gnostičke
Crkve i gnosticizma u O.T.O.-u .
Gnostička Katolička Crkva (Ecclesiae Gnosticae Catholicae)
je danas sastavni dio Reda Ordo Templi Orientis, njegov religiozni
ogranak ali i jedan od temelja cjelokupnog Reda.